Strategija revitalizacije odumirućih ili napuštenih prostora putem umjetnosti i arhitekture proces je koji pratimo već duže vrijeme, i u vrlo različitim kontekstima i mjerilima. Urbana obnova kulturom tako je postala sasvim uobičajena metoda reaktivacije industrijskog naslijeđa i gradskih zona koje su izgubile svoju prvotnu funkciju. Tim institucionalnim, planskim akcijama prethodio je dobro poznat i već mitologiziran fenomen koloniziranja prostora-otpadaka ili suvišaka od samih umjetnika koji napuštena skladišta, pogone i druge neiskorištene prostore, pa i cijele oronule četvrti rado prisvajaju i koriste kao radni i životni prostor, te tako stvaraju mikrozajednice koje su afirmirale nekonformizam i „drugost“ u odnosu na glavnu struju urbanog i društvenog života. Od romantičnog perioda Greenwich Villagea, Sohoa ili Kreutzberga dijeli nas i par desetljeća, a prostori umjetničkih zajednica, jednako kao i umjetnost sama, bivaju brzo apsorbirani u dominantne kulturne i urbane tokove.